Ranojutarnji posjetilac...
Dok sam pred svitanje pisala komentar @teuti, ranojutarnji posjetioc, skakavac je tišinom stvarao tišinu trenutka... njemost našeg dijaloga je oplemenila ovo svitanje... tišinom mi je govorio... zavoli ovaj dan, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše... i moje srce je prodisalo ritmom zornice...
a onda je skočio na našu fotografiju iz mladosti... u sjećanju siluete zakovitlaše tišinu, muk preobraziše u rapsodiju
vremena i snova. Utihnuo je jecaj prolaznosti.
carpe diem dragi prijatelji...
Osluhnuh tišinu...
Začuh utihu,
znamen smisla,
glasanje
utrobe svjetlosti.
Neugasiva je
prva iskra,
muk postanka,
nečujnost
simfonije Raja
u sluh
ubrizgana,
dišnicom
osmišljena.
Dišem nježnost
vječnosti,
sudionik sam
postanka,
aktus purus
vremena.
Struna svemira,
nevidljiva istina prostora,
jednodimenzionalnost početka,
obličje trajanja.
U igri srca i uma,
osjećanja i misli ljubav
u odori neprolaznosti,
u auri bijele svjetlosti,
u rođenju dana,
u klijetki vječnosti.
Dijana Jelčić
Oznake: svitanje, skakavac, pjesma
|
