Što je vrijeme?
Opet je proljeće i eto nas pred još jednim Festivalom znanosti – već petnaestim. Tema je jedna od najuniverzalnijih kategorija – vrijeme. Vrijeme u koje smo svi uronjeni, tu rijeku bez povratka, uzrok svake mijene. Jer sve teče, pantha rei (Heraklit). ...
U fokusu razmatranja svetog Augustina je vrijeme. On se pita što je vrijeme? Znamo da prošlost više nije, a budućnost još nije, kaže Augustin. Pitajući se gdje su ipak prošli i budući događaji, zaključuje da oni postoje jer čovjek o njima može nešto reći. Drugim riječima oni su na neki način sadašnji događaji. Kad pričamo o prošlim događajima, ne izvlačimo iz pamćenja same stvari, koje su prošle u nepovrat, «nego riječi koje su se rodile iz slika tih stvari koje su prolazeći utisnule u dušu kao neke tragove preko osjetila.
Postoji vrijeme za sve...» (Ispovijesti, isto, str. 227)
Bili smo u Figuerasu... kupili repliku Dalievog nacrtanog vremena... njegova vizija dokazuje ... Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj.
Što je uistinu vrijeme?
Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi.
Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.
"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.
"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.
"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.
"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.
"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.
"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane. S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna. S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.
"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti. "Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.
"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.
Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je tiho, ali odrešito.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih moju davnu misao vremenu.
"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." poduči šef kao i uvijek mirnim glasom, a onda nas ponudi pićem.
Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iza kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."
Pričinja mi se nebo se raduje mojim pustolovinama,ponekad kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi nepotrebno čekanje na ludost proticanja časaka jer prave stvari se događaju i nikada ne ponavljaju u bojama vremena. Onda mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo jutra razigrana, da su sve staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.
Dijana Jelčić... djelić iz zbirke... Umijeće vremena...
Što je vrijeme? Oznake: festival znanosti, boja vremena, sretan trenutak
|
