Modro svitanje...
Omamljena bljeskom
modre svjetlosti
prepustih se vrtlogu
nepoznatog
osjetih kovitlanje
nečeg bezimenog… sjetih se stiha davno napisane pjesme…
„ako je boginja sudbine Cupidu darovala strijelicu za nas…“
Na zaslonu svijesti
neriješena enigma,,
beznačajni rebus,
mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.
Um stražar
na bedemu vremena,
misao štit
na granici podsvjesti…
Na obali rijeke
zagrljaj lazura noći
i modrine jutra,
strijela vremena
probi kukuljicu
samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…
Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti
mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok,
odmak vremena,
vrtlog zanosa.
Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih nadolazeću ljepotu… rodila se nadmoćnost nad prohujalom nemoći…
ljubav u modrom svitanju.…
Dijana Jelčić
Oznake: ljubav
|
