Parfem koji je obilježio moj život...
Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.
Zadovoljstva
Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...
Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.
Bertolt Brecht
U galeriji uspomena je iskrila slika susreta u vlaku, na obroncima svijesti sam čekala ponovni susret… pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu… lutala sam gradom sanjajućih knjiga… prebirala tajne ljubavnih zanosa… zaustavljala se u sonetima… živjela u baladama… osjećala njihov ritam… ćutila, nije moj… geometrija poezije je svijet tuđih istina…
Ljubav je bdijela u kutku moga svemira… strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni… samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu…
U poeziji Ingeborg Bachman osjetih poslanje božanske istine, moć Arkadije i oluje ruža... U Brechtovim pjesmama pronalazih moć suprostavljanja okrutnosti vremena...
Poezija je hraniteljica srcu... oćutih vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja… vrijeme tugovanja… shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici… vrijeme pri svom letu eonima ostavlja tragove prolaznosti…
Lutah svjetovima… tražih vrata vremena… uzaludnost se ogledala u trenutku… spoznah vrijeme je tu, u meni…
Sjećanja su se gomilala… stvarala kaos u mislima… neusklađenost osjećaja… dozivale su me plave daljine… pisala sam tugaljive pjesme… u jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova…
Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala cvjetnim placom, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh u suton.
Zaustavih se Talijinom hramu… u svetištu davnih uspomena... uronih u nutarnji teatar zatomljenih osjećanja… u odaju ogledala i odjeka... osjetih zadovoljstvo...
Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na nedavni susret u vlaku… spuštena pogleda si šapnuo… danas sam osjećao tvoj dolazak...
Sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga... koža je zatitrala željom za zagrljajem… osjetih izljevanje znoja srca… vrijeme je trenutak… dogodilo se vrijeme zrelosti… upoznah jednu drugaćiju sebe…
Imaš još uvijek isti parfem… govorio si dižući pogled… u tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira…
Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva u nijanse boja i tonove melodija, uvlači u pore, probija kroz sve barijere svijesti, luta galerijom uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena… uspjela je... stvoren je miris koji vjekuje u svijetu žena... to je parfem koji je obilježio moj život…
Ispijamo nektar vremena… svaki gutljaj omamljuje budnost… pijemo polako prepuštajući se čaroliji bezimenog okusa… mješaju se osjeti… sa nepca sjećanja kaplju trenuci prepuni mirisa ruža i jasmina i bijelog mora kojim koračasmo u medenom mjesecu… osjećajne slike prepune sjećanja… Provansa, Grass, zemlja mirisa… Coco i njen Chanel No 5…
U mirisu prepoznajem siluetu nezaborava… i sjenu dolazeće ljepote… u prahu iz kojeg smo nastali se krije iskon prapočetka… prvi titraj vremena… trenutak rađanja ljepote… još uvijek osjećam njegovu moć… osjećam koliko je još nenapisanih pjesama, eseja, nedovršenih romana… nepročitanih knjiga… neizovorenog ostalo zatomljeno u željama, čežnjama, znatiželji… sretna živim ovo ovdje i ovo sada… i radujem se svakom dolazećem trenutku... mom mirisu na tvojim dlanovima... prvom pogledu kroz prozor u zoru... pronađenoj staroj knjizi...
Da, zadovoljstvo je to...
Dijana Jelčić
u Talijinom hramu
simfonija mirisa
Oznake: Bertolt Brecht, poezija, Chanel No5
|
