A sjećanja?
Bila sam pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije… pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo prevaru ljepote…
Jesam li bila obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…
Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…
Misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…
Pamtila sam metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje… otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… prerije prepune divljih vranaca svjesti...
Još uvijek u dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…
Sjećam se, tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice… još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.
Danas ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i živim vrhunac samoće.
S buketom godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i veselje...
A sjećanja?...
Tu su, zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost svijesti…
Vizualizirajući uspomene osjećam život kao nezaustavljiv proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju nutarnjeg Svemira...
Dijana Jelčić
Oznake: sjećanja, uspomene, pamćenje
|
