Vrtloženje svijesti u misaonom krugu,
u imaginaciji koridora
zagubilišta.
Sjećam se sebe djeteta,
uzdrhtalog u traganju
za nedodirljivom istinom,
izgubljenog u slijepim
prolazima između
ulaza i izlaza,
između početka i kraja
lutanja.
Osjećah strah, spas je bila nevidljiva ruka stvaraoca umnoženih privida i njegova prevara. Nježna je moć pamćenja.
Sada u koridorima razlomljenih zrcala
vidim lice Dore Maar,
pitam se kako izgledam
gledana tvojim očima.
Top s Griča je davno prepolovio dan, Poslijepodne se kotrlja ka sutonu.
Još uvijek sam znatiželjna.
Zidna ura otkucava vrijeme,
gluho doba postojanja,
bezuvjetno trajanje
u tišini obićnog
poslijepodneva.
Javljaju se dvoumljenja, izazovi, odluke, sudjelovanje u nedokazivom bitku vremena. U otisku tišine vizija davnog zagubilišta prizemljuje. Uranjam u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…
Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…
Bila sam izgubljena u strahovima i pronađena u fascinaciji novoga. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog, kao blagoslov polja, ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.
Labirint ogledala je zrcalio inicijaciju u više sfere...
