Marketing
Vrata vremena...
MNOGOSTRUKI ŽIVOT
Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.
Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.
Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.
Tada se pred mojim očima se ukaže slika. Pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.
Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma... U bijelom svjetlošću zaobljenom prostor- vremenu je samo beskrajno nebo i misaone varke o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.
Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, zavirujem u beskonačnost.
Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nečeg nevažnog. Napuštam ono već viđeno i počinjem svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava stvarnost je redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.
Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono do sada naučeno prekriva veo zaborava, dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Osjećam, njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke nevraćanke. Iz dodira, zagrljaja i plesa najsitnijih struna prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.
Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala d-mol-akorde Bachove sonate. To vjetar u krošnji vremena razbija maglu neznanja. Do sada sam samo gledala ne videći. Iznenada vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Razumijem jezik prirode. Govori mi jezicima fizike, filozofije i muzike. U akordima sonate prepoznajem vječno mjenjajuću geometriju prostora.
Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju. Osjećam, stojim na vratima između dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i svijeta ideja.
Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja.
Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,
"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"
Što li je to otac kvantne mehanike razumio?
Dijana Jelčić
Vrata vremena
Post je objavljen 18.08.2016. u 08:08 sati.