dinajina sjećanja

nedjelja, 20.08.2017.

Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi... Tragala sam za peharom istine… lutala knjižnicama, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća… Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala sam se tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago… nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru… U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na… To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris… Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje… Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku… Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol… darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina… osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… samoća je magija u kojoj se vrijeme ispija sa fontane zlaćane svjetlosti... od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... ja naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane... To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi... nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... pjesme su predivne... tankoćutne kao rijeka ljubavi... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena. Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u mom sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi… Dijana Jelčić Oznake: Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi

subota, 20.08.2016.

Dašak ljubavi... Vratila sam se na početak sna. Vrijeme je zatvorilo krug. Ikonografija sreće se ogleda u sjećanjima. Osluškujem tišinu prohujalog vremena. Tragala sam za peharom istine, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na obali jezera… Knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća… Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala sam se tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago… nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru… U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na… To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemački osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris… Zanijemila sam od tankoćutnosti njegova glasa, osjetila dašak ljubavi u prostoru punom prohujalog vremena. Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje… Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… Osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih blizinu zemlje izlazećeg Sunca. Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol… Darujem vam tu knjigu, vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina… Zaustavih dah, osjetih promjenu ritma, srce je zaboravljalo odkucaje. Očutih istinu, sreću čine male stvari. Prohujala su desetljeća, darovana knjga me prisjeća na davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, na vrijeme traganja za izvorištem ljepote. Možda je taj davni trenutak u svijetu starih knjiga bio prekretnica u mom životu, možda sam baš tada, neznajući, osjetila da se vrulja ljepote krije u našim srcima... Možda? Danas prolistah ponovo taj darak. Slika starca je zatitrala u mom sjećanju… Njega već dugo nema, nema više ni njegove knjižnice. Ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi… Dijana Jelčić Oznake: knjiga, Japanska poezija, uspomena