Kristalna kocka vedrine...
„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević
Misaono uranjam u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davna snoviđenja… Prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane, Hercegovine, Istre… putujem kroz antologiju soneta, heksametara, pjesama nepoznatih autora i pjesme nad pjesmama...
Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zaborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …
Lutam nepreglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…
Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…
Zaustavljam se u trenutku… šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći… U zrncima pjeska sam sakrila kolonu svih mojih "Ja", davne tuge i spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji. Još uvijek sam znatiželjna i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu vjerovanja u vedrinu svijeta...
Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem purpur nebu, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja… Mislim i osjećam, dakle postojim.
U svakom svitanju iz kocke vedrine otkidam komadiće vremena i osjećam bitak sreće... nevidljivo, ali postojano zdanje životne istine…
Dijana Jelčić
Oznake: kristalna kocka vedrine, Tin Ujević, radost svijeta
|
