Djeca sunca...
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...
Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...
Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...
Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...
Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.
Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...
Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...
Trošimo li život uzaludno?
Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…
Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…
Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...
Dijana Jelčić
fotografije... gornja Jasna Marcelić, donja @Sjedokosi
Oznake: Sunce, oblaci, život
|
