Odlučujem se za san...
Nakon knjige “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” prevedena je i knjiga “Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice” izraelskog povjesničara Yuala Noaha Hararija.
Što nas čeka u budućnosti? Odgovor na to pitanje nije lako dati, ali znanstveni nam napredak kaže da bi to mogao biti idući korak u evoluciji čovjeka. Homo deus.
Ova knjiga proučava projekte, snove i noćne more koji će oblikovati dvadeset prvo stoljeće – od prevladavanja smrti do kreiranja umjetnog života – i nastoji odgovoriti na osnovna pitanja, među njima i ova: Što je naš sljedeći korak? Kako ćemo ovaj krhki svijet zaštititi od razornoga ljudskog djelovanja? To je iduća faza evolucije. To je Homo deus.
Odlučujem se za san...
Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do povratka među zvijezde. do preobrazbe u kap nebeske rijeke ili foton svjetlosti.
U prividu pamćenja čujem grmljavinu… u bljesku munje vidim titana i planet na njegovim ramenima… rekoše mi to bijaše kazna bogova… poslije njegove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh... a onda se rodio Bogočovjek i prezueo naše grijehe... mi smo kaznili njega...
Odbacujem okrutnost… odlučujem se za san o nestaloj utopiji… osluškujem govor beskraja, šum vremena, šapat vječnosti… u odsanjanoj budućnosi čujem utihu neba… naslućujem kraj bešćutja… nestajanje obeščašćenja, gubljenje raspolućenosti i izgubljenosti… prestanak ratova i kažnjavanja… čujem baladu o ljudskim željama opjevanu glasom rapsoda na trgovima dolazećeg vremena...
Na svodu iluzije iskri lux primus… svjedočanstvo ljepote… obznanjuje početak novog sna… miluju me svilenkaste niti… titra svjetlo nad svjetlima…
Na obzoru vizije, u lazurnom baršunu noći, u ikonografiji vjerovanja utkana silueta trajanja… osjećam kraj raspuknuća prasvijesti… dugo čekani susret dviju polutki bitka u cjelinu ljudskosti …
Još uvijek titra urlik ranjene ptice u šutnji srca… čujem bezglasje bezdana, dvije riječi zastale u beskraju, u jecaju tišine, u izranjanju iz magle strahova…
U suzi bolnog umiranja se otvaraju školjke… prosipaju biserje nastajanja…
Volim te… Čujem tvoj uzdah u mirisu jasmina, u mistralu nad gradom vjetrova, u poeziji kiše…
Ljubim te, osluškujem tišinu u nezaustavljivom žuboru rijeke života…
Otopili smo tuge u fontani svjetlosti i zakoračili u život…
Dijana Jelčić
Oznake: povijest sutrašnjce, život, Homo deus
|
