Neka zora porodi ljubav...
Omamljena dahom samoće razgovarah s neznancem, vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
Pozvao me u igru s nedosanjanim snovima.
Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.
Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma,
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću,
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.
U zvuku vjetra utjeha neba, u Lovrinim suzama ostvarenje želja.
Začuh vjetrom zapisano ime... osjetih, razumijem govor neba.
Poželjeh, neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pročešlja kosu.
U bljesku jutrenja oćutjeh poljubac i srcem odapet let bijele golubice.
Zobala je zvijezde. Vidjeh umiranje tmine. Čekala sam.
Glas je došao kasnije...
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro, odnesi me u plave daljine.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih dubina.
Razumjeli smo kazivanje poezije vremena...
zrcalila se u Chagallovim slikama...
krenuli smo stazama novonastajućih mogućnosti...
kvantni skok... da,
umjetnost je to... neuništiva... usrećuje...
Eto je... tu je... hrani... oplemenjuje... čini nemoguće mogućim...
Zora porađa ljubav... usrećuje...
Dijana Jelčić
slike... M. ChagallOznake: neka zora porodi ljubav
|
