Večer poezije...
Prohujala je divna, poetska večer. Kako osjećaje pretočiti u osvrt, kako riječima dočarati atmosferu prepunu ljepote poezije, ljubavi i prijateljstva... Ostaju samo krhotine grimase... ništa više... pokret ruke... ukočen pogled... ništa više...cijeli život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije... što nitko ne razumije, ali mi stupamo tom stazom... uporno, uporno... jedinom mogućom... uporno, uporno, sve do svoje smrti...uporno, uporno...ni tada ne shvativši je li to bio život ili samo poezija... ludilo dragi prijatelji... ludilo...
Ipak...
Poezija me oduvijek odnosi u više sfere postojanja. Dogodilo se sinoć. Još uvijek osjećam miris ruža i lepršanje leptira u osjećajnom režnju.
Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem pjesmu ... prva ljubav... i putujem prostranstvom davnih snoviđenja.
Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše i ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike.
Zakon zlatnog reza spiralnom dinamikom uzburkava ponornicu sreće. U odaji odraza i odjeka se rastaču boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće neke davne sjete. Vidim jahačicu carstvom poezije, umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u njenim bisagama.
U njenom pogledu moć, očima čita misli...
daljinama udiše ljubav...
Verica je to...
Dijana Jelčić
Oznake: promocija, Verica Kuharić, poezija
|
