Poezija svijesti...
MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne.
Montaigne je u jednom eseju, slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma.
Karl R. Popper i John c. Eccles, i njihova zajednička knjiga.
"Mudro "Ja" i njegov mozak"
Priča o evoluciji od Hominida do Homo sapiensa je jedna od najčudesnijih priča uopće. To je priča o nama i mi jednostavno moramo shvatiti da je hominidna evolucija bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa za nastajanje ljudskog života.
Karl R. Popper
U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, tvrde neurofiziolozi.
Pokušavam razumjeti tu izjavu.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta osjećam kada milujem dragu osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećam kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih osjećaja
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.
Stihom traim odgovore na pitanja.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.
Osjećam, nestvarno stvaran, ritam srca.
Revolucija u mojoj glavi traje... na barikadama se rađaju misli... njedre se stihovi... desetljećima... probam razdvojiti nebo, razumjeti govor oblaka i zvjezda, prevesti ga na jezik neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice... prevođenje je umijeće poručuje mi Umberto Eco... nove složenice lepršaju pred nutarnjim očima kao ptice... melem su nutarnjem sljepilu... u vrtu svjesti izranjaju kao cvijeće... da i govor cvijeća razumijem... melem su nutarnjem gluhoći. Čujem disanje vlati trave, proljeće diše rađanjem ljepote.
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.
U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield
Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se zrcali poezija svijesti.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
 Oznake: ppoezija svijesti, revolucija u našim glavama
|
