Dijalog za Valentinovo...
Bili smo u centru svijeta... Još su Rimljani na mjestu današnjeg Ludbrega, uočivši dobar geografski položaj mjesta, izgradili Castrum Ioviu, grad s cjelokupnom infrastrukturom, kanalizacijom, forumom, termama, koji je postao trgovačko i prometno središte i na čijim je temeljima izgrađen i današnji Ludbreg.
Iz tog vremena datira i legenda koja kaže da su upravo na ovom mjestu bili zamišljeni krugovi zemaljski, a na njihovim obodima velike metropole … iako ljubav živi u nama svaki dan, na dan svetog Valentina, uspomenu na njegovu žrtvu, kazivali smo ljubav želeći da se naši glasovi šire krugovima i prošire cijelim svijetom...
JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.
TAKO; SKUPI SVOJE STVARI I IDI !!!.
NASLONILA SE LEĐIMA NA VRATA I POVIKALA OČIMA:
»ZABOGA, MOLIM TE, NE»!
NO JA SAM ODMAH ZNAO DA MI JE TOGA DOSTA;
USTAO SAM, PODIGAO JABUKU,
ZAPRAŠENU I JOŠ ZELENU I POLOŽIO JE ZA STOL.
Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova ili zbilja očiju boje meda?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
NIJE PRESTAJALA MOLITI, PRIŠLA JE STOLU I PLAKALA.
GLEDAJUĆI U MENE, BRISALA JE JABUKU I PLAKALA.
DOK NISAM REKAO:
»OSTAVI TU JABUKU I IDI»!
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.
DOGAĐAJI SU SE ODVIJALI KAKO SAM PREDVIĐAO.
ŠTO MARI AKO PO DRUGOM RASPOREDU !
OTVORILA JE VRATA, PROBLIJEDIO SAM I REKAO:
»OSTANI»!
ALI ONA JE SKUPILA SVOJE STVARI I OTIŠLA.
JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu
bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas. Vidjeh na stijeni uklesan žig strpljenja,
znamen neprolaznosti, otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno u nestvarno stvarnoj zbilji.
JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.
NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI...
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
kazivali smo ljubav... u dvorani dvorca, u centru svijeta...
 Oznake: kazivali smo ljubav
|
