Nestajanje u pripadanju...
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
Tin Ujević
Nebo je pahuljama grlilo grad.
U vrtlogu pahuljica potražih središte, istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.
U tvojim očima kap privida. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti. Srce mjenja načelo vremena. Nedodirljivo i neopisivo obilježje znatiželje i čuđenja. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.
Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.
Čemu? Za koga?
Za sebe, za tebe, za nas.
Volim tvoje nemire. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.
Ti si moćnik privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.
Nepobitnost trajanja u javi. Na obzoru bijela svijestlost puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Slijeva se u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Poezija vjetra donosi miris podmorja, ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.
Daruješ mi suzu umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše.
Dan se kotrlja tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Bespućem lazurnog privida se urušava sunčana svijetlost.
Čujem jecaj tišine. Ti se smiješiš. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.
Kontemplativnom molitvom uranjam u virovitu dubinu, u Tinovo mojstvo. Oćutih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite negdje duboko u nama.
Osjećam odvajanje svijesti od tijela, nestajanje u pripadanju.
Dijana Jelčić
 Oznake: Tin Ujević, mojstvo, pripadanje
|
