Kada oživi izmišljaj u izmišljaju... poezija je to...
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Iznad bezdana samoće bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlac zatomljanih osjećaja. Privid ludovanja nasmiješenih clownova. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine.
Izgubih se u paučinastom kaosu postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog, prisutnog i odsutnog. Suprostavljah se emotivnom obračunu sa samom sobom, zaustavljah na sjecištima transcendentnog i iskustvenog. Na zaslonu tišine bljesak ogoljele istine, u odaji odjeka etika nutarnjeg dijaloga.
Dogodio se nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.
U Madridu, u Pradu, pred Velazquezovom slikom oćutih svanuće iznenađujućeg svjetla, izmišljaj oživio u izmišljaju, glas je došao kasnije.
Izmišljaj izmišljaja se pretočio u zbilju.
Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći.
Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje.
Ne dozvoljavaš da zamre pjesma proljeća u nama. Još uvijek kao vjesnik mjena, kao zvuk večernjih zvona objavljuješ ljubičaste sutone.
Poezijom obznanjuješ ljepotu lazurnog mira i trajanje sunčanog sna.
Neka traje...
Dijana Jelčić
Oznake: kada oživi izmišljaj u izmišljaju
|
