Gledali smo Wajdin klasik Pepeo i dijamant, po romanu Jerzy Andrzejewski... sjetih se mog davnog teksta...nema veze s knjigom niti filmom...ipak... prolutah arhivom... ovo je objava od lani... raznježili me vaši komentari... posebno me dirnuo komentar @semper contra... njegova bolna uspomena...
Moj komentar neće biti baš tako sentimentalan. Volio sam Grupu 220 i Dragu Mlinarića, no razlog komentara je što sam kao mlad inženjer počeo raditi u tvornici transformatora Končar u ispitnoj stanici u društvu s njegovim bratom.
Kod jednog ispitivanja doživio je strujni udar, a nakon ne dugog vremena desilo se to i meni. Srećom obojica smo ostali živi, za razliku od trećeg kolege koji je umro nakon što ga je pogodio napon od 70000 volti. Bio sam u ispitnoj stanici 6 mjeseci i onda otišao u vojsku. Unatoč kratkovidnosti i vjerojatno oštećenog srca, koje me i danas muči, za razliku od nekih današnjih uvaženih sabornika i Premijera, velikih domoljuba.
Iako je služenje vojske bilo sve nego lijepo, naučeno mi je ponešto koristilo kao pripadniku Narodne zaštite, prvih organiziranih vojnih postrojbi početkom domovinskog rata.
da, mnogo toga izranja iz pepela prhujalog vremena... tako i moj davni sladunjavi izričaj...
Susreli smo, nakon dugo vremena, starog prijatelja. Drago Mlinarec, susret s njim je uzburkao uspomene. Grupa 220... eh te davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, da, divna je bila naša mladost... poezija uspomena daruje snovitost zbilji...
Ova pjesma uvijek u meni probudi sjećanja na vrijeme traganja za ljepotom, vrijeme koje nazivam olujom ruža. A onda iznenada susret sa očima boje sna...
Volim pepeo prohujalog vremena oko tvojih očiju, volim čarobni veo iza kojega naslućujem dubinu tvoga pogleda boje zlaćanog sunca, volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu.
Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koje odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost zagrljaja vremena. Ostavlja samo tragove na licu koje ne stari. Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.
Danas imam dva lica, jedno satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti.
Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila ljubav.
