dinajina sjećanja

četvrtak, 15.02.2018.

Apologija ljubavi...





15. veljače je dan Sokratove smrti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli.
Uzvikivao je.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vam nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene.

Događao se prvi antropološki zaokret. Znanost je spustio u srce grada, usmjerio ka čovjeku i utemeljio etiku dijaloga. Ironijom, ja znam da ništa neznam i majeutikom, rađanjem istine je učio ljude razmišljnju o sebi i životu, razlučivanju dobra i zla.

Bio je zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Osuda je glasila smrt. Ispio je kukutu, umro ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.

Jučer smo slavili dan svetoga Valentina, dan ljubavi. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o istini.

Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin viška i izobilja Pora i oskudice Pepeje, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni i branimo ga.

Ljubav u suzvučjima bijesa i plača traži riječi. U izvanjezičnom prostoru, u vrisku tlapnje činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota odlučuje. Punoća praznine guši uzdahe, zrak je nerazumljiv. Uzaludno je poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema.
Tišina, jedina obrana, šutnja braniteljica. Neizgovorene riječi, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće.
Muk, prizor stare priče i bljesak uspomene. Dvoboj bezdana i srca i pogled u kojem vjekuje istina.
Vjerovali smo, obranili smo je.


Dijana Jelčić, Apologija ljubavi, zbornik, tebi za Valentinovo, 2014


Ljubav pripitomljava strasti, sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je kolijevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Dijana Jelčić




Oznake: Sokratova smrt, apologija ljubavi

- 09:49 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2017.

Dan poslije...



15. veljače je dan Sokratove smrti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On je na to uzvikivao.

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vam nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene.




Događao se prvi antroploški zaokret, pogled uperen prema svemiru je spustio na trg, u srce grada, usmjerio ka čovjeku i utemeljio etiku dijaloga. Ironijom, ja znam da ništa neznam i majeutikom, rađanjem istine je učio ljude razmišljnju o sebi i životu, razlučivanju dobra i zla.
Moćnici rekoše, zaluđuje mladež i huli bogove. Bio je uhićen i optužen. Osuda je glasila smrt. Ispio je kukutu, umro ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.

Njegovi istinski sljedbenici su učili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje i živjeti njegovo toliko željeno umijeće življenja. A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi... Braniti je...




Apologija ljubavi…

Ljubav
u suzvučjima
bijesa i plača,
traži riječi.

U izvanjezičnom
prostoru,
u vrisku
tlapnje,
činjenice
bez pokrića.

Jednočlana porota
odlučuje.

Punoća praznine
guši uzdahe,
zrak je nerazumljiv.

Uzaludno je
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Tišina,
jedina obrana,
šutnja braniteljica.

Neizgovorene riječi,
provlačenje kroz
tjeskobu patnje,
do prastare čistoće.

Muk,
prizor stare priče
i
bljesak uspomene.

Dvoboj bezdana i srca
i pogled
u kojem vjekuje istina.

Obranili smo je...



Jučer smo slavili dan svetoga Valentina, dan ljubavi. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o istini.

On nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin viška i izobilja Pora i oskudice Pepeje, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedoci trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.

Dijana Jelčić





Oznake: Dan poslije Valentinova, Sokratova smrt

- 08:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>