Demetra i njena večer...
Soba moga djetinjstva…
Plaši me polutama sobe,
na ormaru petrolejka tinja,
a po sobi sablasni ples sjena...
Vratiti se možemo samo tamo gdje smo već jednom bili… U pamćenju Antonije Željke Kahlik još uvijek iskri slika sobe njenog djetinjstva… u galeriji sjećanja se redaju pejsaži rodne grude… djedova kuća, konji, jutra, kasno poslijepodne pod starim hrastom, i njena proljeća slavonska…čitjući njenu posljednju zbirku „Pocjek“ začuh i Tonkin šapat Slavonijo tko te ne bi volio… vidjeh žitnicu mora, začuh đerma pjesmu, rzanje vranca… Tonkina duša je ranjena u svijetu bez slavonskih jutrenja, bez bagrema i lipa…
Divota Tonkina izričaja, ljepota napisanog uranja u srža, nježi do suza… njeno prozno- poetsko štivo je krcato predivnih osjećajnih slika… buhtle, miris bagrema, boja žita, pašnjaka, snijega… dodiruju sva osjetila… sinoć smo u punoj dvorani Knjižnice August Cesarac u Zagrebu doživjeli slavlje osjetila…
Tebi Slavonijo…
Što ima to tako
snažno u tebi
dal' tvoje mirisne trave
cvijeće jaglaca i visibabe
šume hrastove tek
titranje na povjetarcu
lišća jablanova.
Što me to toliko
snažno uzbudi
kad dođem k tebi
slavonska ravnico
dal' nostalgija davna
što nikad ne izblijedi
iz sjećanja mojih.
Dal' mi to želiš
porukom dalekom
vratiti sjećanja
kad sanjao sam snove
u hladu stabala tvojih
i sunčevih zraka u
krošnji boja duginih.
Dal' svjetlo podariti mi želiš
u vijuge moje beskrajne
sjećanja na tvoju ravnicu
i šume i polja zelena
da nikad ne nestanu
te slike meni predivne
u duši mojoj radosnoj.
Parafrazirat ću riječi Jure Kaštelana… Tonkino štivo treba čitati, ono samo govori…
Dijana Jelčić
sjedokosi je pisao Demetrinoj promociji, vrijedi pročitati
Oznake: Demetra, poezija, Slavonija
|
