Kladionica ljubavi...
Sinoć smo bili na autorskoj večeri Duške Musić... autorica nam je na svoj način govorila o ljubavi... misaono, osjećajno, duhovito... Valunzi i Mamac za lignju su zbirke vrijedne čitanja...
Govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.
Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku, u meni samoj, ostala bez odgovora.
Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u naručju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće.
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici života.
Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.
Kako vi zovete taj osjećaj?
Dijana Jelčić
Oznake: Cinkuš, poezija, ljubav
|
