Marketing
Deseta muza...
"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.
Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9"
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.
Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9"
Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i šapnuti "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja.
Sapho, najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja opija kao droga, koja uspavljuje i budi istovremeno.
Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama. Ljubav je bespolna, ona je duplo biće koje živi u svakom čovjeku, anima i animus, bezvremeni alkemijski pir, ljubav oplemenjuje i blješti, prelijeva se u spektar čudesnih boja, postaje svjetlosna simfonija, rapsodija boja, mirisan perivoj želja, izričaj sreće, san koji budni sanjamo.
Osjećam, dakle postojim, to je istina koja se 2600 godina proteže pjesništvom, postaje tihani govor cvijeća, antologija snova i zrcaljenje anime candide u našim dušama. Voli sebe i onda čini ono što želiš, jer onda želiš samo dobro, želiš sreću, mir, spokoj, život. Ova misao svetog Augustina je svjedočanstvo čudoriječja ljubavne poezije. To je izričaj nutarnje tišine, dušom kanalizirana čulnost i čujnost, pretakanje titraja srca u sitnozor svjesti u kojem se ogleda čovjek u čovjeku.
Slijedimo poslanje drevne pjesnikinje, probudimo desetu muzu u sebi, darujmo joj obličje osjećanja osjećaja, pretočimo život u poetiku postojanja. Uronimo u vrtloženje zlaćane spirale, zaronimo u podmorje oceana snova, oćutimo zagrljaj Afrodite i Erosa u biserju naše svijesti, osjetimo da naše tijelo živi u našoj spoznaji. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.
U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom labirintu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena muza života, Ljubav.
Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada progledamo očima ljubavi tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika.
Osluhnimo tihi romor nutrine, jecaj tišine, to je bezglasni žubor nezaustavljive rijeke vremena, oćutimo njeno izvorište i njeno ušće u vječnost. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća, u poeziji suza, u zagrljaju duše i tijela, u kristalnom zamku naše svjesnosti blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenuci našeg postojanja.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 23.03.2017. u 07:07 sati.