Vratili smo se...
Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.
Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…
postaje smisao...
U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…
To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.
To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije... njegov glas je objavio slavlje pjesništva
I doći će dan
kad neće biti
pjesnika.
Postojat će samo pjesme.
od okova,
od lanaca,
od molitve
i žubor česme.
I jedno veliko nebo,
prozirno i plavo
i zbogom pjesnička mašto
i ljubavi
i slavo.
Pjesme će same sebe pisati,
pjesme će same sebe stvarati,
same disati.
Maglu ćemo zabraniti,
dugu dići da stoji
vječno na nebu
i pjesmom ćemo
pjesmu hraniti,
voliti vrapca
voliti zebu
i prepelici lakoj
otvoriti put
ka nebu.
Odgovorih mu Afroditinim brojem...
Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.
Lipe su ocvale,
miris je ostao,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak
plemena ptica.
Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.
Ljubav je sišla s neba
i ostala.
Zauvijek.
Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.
Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.
U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
obnavljajuće uskrsnuće.
Bilo je to vrijeme ljubavi, prijateljstva i poezije… usrećuje... !!!
Dijana Jelčić
Oznake: Dubrovnik na dlanu, festival poezije
|
