Poezija uspomena...
i misaone slike...
Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja.
U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina.
Tkivo spoznaje izvire iz napuknute čahurice i tka svilene niti među kristalnim cvjetovima mog malog svemira. Bez milosti, bez sažaljenja odbacuje ugasle iskre na nebu svijesti i pali nove vatre na brežuljcima praskozorja.
Vidim ples leptira na kristalnim pupoljcima ljetnih ruža koje šire simfoniju boja novog sna i sjednjuju ga sa zvukovima prošlog.
Čujem odu vječne mladosti u svjetlosnom zagrljaju svijesti i prestajem biti pustolov na vratima vremena, ulazim u novi eon pretakanja istina. Trenutak me grli velom sudbine, uzburkava ponornice osjećaja i kistom umočenim u boje povjerenja slika novu istinu na platnu života. Nevidljiva ruka vjerovanja ispisuje nove riječi u brevijar znanja i pretvara misli u poeziju ruža, spaja napukle niti u mrežu vjerovanja.
Jučer, danas i nepostojano sutra zaobilaze crne rupe u dubini nutrine, nedozvoljavaju nepovjerenju da guta energiju postojanja, sjedinjuju se u melodiju trenutka, u umirujuću muziku ovog jednog jedinog treptaja oka, čipkastu stvarnost ispravnog djelovanja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
pogl. "Misaone slike", str, 103.
Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik umirućih ptica
na bodljikavoj žici,
na granici svijeta.
Život u tuđinskoj ruci
i pokret luđaka
više ni nije život,
ali nesnosno su dugi sati
do vješala crnih.
Put presječen uskipjelom bjesnoćom,
ukraden osmijeh s usana,
a tuđinska zvijer udara,
podivljala zvijer
gladna sreće, smijeha i ponosa.
Zvijer – sudbina crna.
Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik razvratne žene
što patnjama tuđim
svoju djecu hrani
iza bodljikave žice,
iza granice svijeta.
Dijana Jelčić
Ravnica mi je odgovorila tišinom Kopačkog rita...
Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sami muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvjezda kad sja, ja svjetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umro. s tobom sam sav.
Mary Elizabeth Frye... prepjev Eenes Kišević
šapnula sam... Slavonijo tko te ne bi volio...
Oznake: slavonija na dlanu, kopački rit, festival poezije
|
