Na izložbi...
Uprizorenja
U slikama Lovre Artukovića nema ni traga iluzionizmu; one namjerno otkrivaju svoje “specijalne efekte”. U slici Na krilima slikarska izvedba proizvodi utisak čujnosti zvuka naslikane aluminijske folije koja tu postoji u funkciji neprozirne, ali zato reflektirajuće pozadine pred kojom se lik djevojke u bijeloj haljini doima kao da leti. Krila, još bjelja od prebijele haljine, naramenicama pričvršćena za leđa, naslikana su takvom verističkom preciznošću da je gotovo moguće osjetiti mekani dodir njihovog perja na vlastitoj koži. Artuković ne slika let, ni pravi ni fingirani, nego osjetilnu senzaciju, transformativnu silu – to “jedinstvo istkano iz osjetilne raznolikosti” koje pogled, odnosno mrežnica oka, ne može verificirati. I utoliko još jednom potvrđuje Nancyjevu tezu da je slika očitost nevidljivoga. Stoga je posve irelevantno konotiraju li naslikana krila anđela ili Ikara, jer radi se o padu, o tijelu u ponoru vlastite karnalnosti, o bezdanu koji Artukovićeve slike, resemantizirajući aspekte dobro nam poznatih mitova, dovode do prezentnosti. (...)
Ulomak iz teksta "Kao da je melankolični Alien", kustosice izložbe Leonide Kovač
Bili smo na izložbi. Doživjeli vernisaž Lovrinih osjećanja, njihovu moć... Uspoređivah njegova i moja ... Da, događalo se vrijeme snovitosti… lutali smo galerijom nutrine... vernisažem osjećajnih slika smo, sami sebi, promovirali ljubav… razbijali govor svakodnevice… oslobađali se ustaljene strukture razgovora… slijevali je u lepršavost metaforike… širili granice razumljivosti… poetikom vječnog trenutka uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim… u spajanje nespojivog… u novonastajuću naraciju svijesti… u življenje etike i estetike… egzistencije i esencije… pokreta i kruga, nemira i smirenosti… filozofiju , melankolije preobražavali u mudrost radosti…
Rušili smo stara obličja… stvarali nova… izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja… vječnna dvostruka poruka istosti… istoznačni zov različitosti… negacija jednoumlja i nametnutih konvencija kao simbolika permanentnog dvojstva… dočekali svanuće istine… prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog… bez traganja za plavim daljinama… bez razarajuće žudnje za dohvaćanjem nedohvatljivih tuđinskih impresija...
One su tu, u nama… u riječima kojima darujemo smisao… u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena… u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom… u osmijesima prijatelja… u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav…
Dijana Jelčić
Oznake: Lovro Artuković, vernisaž osjećanja osjećaja
|
