Nenapisana i napisana pjesma...
Čekala sam te izvan vremena,
na nebu punom noći susretah
čuvaricu tuge.
Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku,
pjena ga oblikovaše u biser.
Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji.
ćutih te u mjericama tankoćutnih nemira,
u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda
Na pročelju svitanja odgonetah tajnu
moje odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
uzroke zavaravanja.
Na obzoru ucrtan krug,
savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar,
i ljestve prema vječnosti.
Hladnoća na dlanovima,
akordi nijeme pjesme,
tvoja prisutnost
dotaknu nepomičnost vremena.
U vrtlogu nastajanja čovjeka
vidjeh knjižara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava,
a drevni spisi nestaju.
Vidljivost prekorači granicu
horizonta,
pretočio se u želje.
Sunce na Levantu,
u tvojim očima istina,
u kovitlanju trenutaka
oćutih lepotu vječnosti.
Čekala sam te izvan vremena,
susrela te u nenapisanoj pjesmi.
Onda napisah pjesmu
U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..
U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.
San zaustavljen
u vremenu.
Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.
Odvodiš me na
na žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.
Zajedno uronismo u vrijeme
izvan vremena.
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014
Oznake: nenapisana pjesma, napisana pjesma
|
