Marketing
Pohlepa...
Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti čujne ćulnosti u razumljivu tekstualnost…
Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost…
Igra za sanjare?… postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…
Obogaćeni nadzemaljskim svitanjima slušamo zemaljske riječi prepune prekora i osuda...
Horror vacui je praznina u koju se ugnjezdila POHLEPA… nedozvoljavamo njenim slijepim očima da nam uzvrati pogled… zaobilazimo njenu okrutnost uklesanu u izričaj bez sadržaja… njenu ponavljajuću simboliku okrunjenu nemoćnom metaforikom polusvijeta… otrcalom semantikom… beznačajnom semiotikom…. bezbojnost njenih boja odaje ne poznavanje izvorišta ljepote… njen posuđeni glamur za vanitas maskenbal… njene gluparije iznjedrene iz srca izgubljenog u pohodu na objavu hvalospjeva… njeno groteskno klanjanje na oltaru svetišta u koje ulazi slijepa i gluha na titraje istine… usidrena u moru lažnosti i prevara ona druguje sa Posejdonovom djecom, sa demonima koji hrane njenu već otrovanu krv…
Svjesni njene proždrljivosti zatvaramo vijesti o njoj u škrinju i potapamo u rijeci zaborava…
Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…
A izdajnici, odmetnici i bjegunci sa Scene događanja?...
Tko sam ja da im sudim?
Dijana Jelčić
Post je objavljen 18.10.2017. u 07:27 sati.