Pravilnost odnosa nutrine i vanjštine, otkrivenu kroz geometriju muzike i etiku matematike je Pitagora nazvao harmonija… zagrljaj različitosti, usklađenost suprotnosti, odnos dijelova prema cjelini… usklađenost između čovjeka i Svemira…
Ponekada mi se pričnja da čujem tihani govor univerzuma, tankoćutnu muziku nebeskih sfera… u metamorfozi svijesti živim Vergilijevu četvrtu eklogu… vidim objavu rađanja ljubavi… osjećam sjedinjenje prirode i čovjeka … u snazi tvoje blizine ćutim dozrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno... tišina, u bukolici vječnosti, dobija puninu dvojstva… napuštamo obruč stvarnosti… prolazimo kroz kapije sunca i ulazimo u pastoralu sna... u vječno obnavljajuću viziju početka bez kraja…
Sjeverno nebo je bez zvijezda… punina se slila u ljepotu bijele noći… u solsticij dolazečeg ljeta… huk oceana je poezija školjki i koralja otrgnutih iz arhipelaga uspomena… iz sjećanja tih svjetlucavih mostova pod kojima se sretna budim… kovitlanje vrtenice preobražava tišinu suncostaja u jesenju sonatu…
Zbrajam ljepote prohujalih godina… ognjilo sreće iskri … osvjetljava tajnu tvoga genoma… tajnovitu zavojnicu iz koje se rađaš… uvijek isti a uvijek drugačiji… uvijek ovijen tajanstvenom snovitosti… rascvjetanom zbiljom na obroncima iluzija… obgrljen lakoćom prisne blizine…
Noćnom nebu se vraća zimski sjaj… bježeći pred Orionom Plejade ponovo izranjaju na sceni beskraja… plešu svoj vječni ples... legenda živi... obnavlja se pred našim očima... misaono uranjamo u mistiku... preispitujemo dihotomije vrijeme-vječnost, spoznaja-svijest, ljubav- život... dvočlanost istosti... nedjeljivost skupnosti postojanja...
Ti i ja putnici vrtlogom istina... zatočeni u mjenama... pustolovi putevima sanja... tragači stazama osjećaja... misaoni hazarderi... igrači riječima... srećonauti nadanjima i željama... vjerovnici i dužnici sebi samima... oslobođeni dažbina... slobodni letači prostor- vremenom...