Sveta školjka...
U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje sna… okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja... užgano zlato se pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave ljepote se nadvijao nad budnost... plamsala je Večernjica, blještao mač neba... Mars je uranjao u orbitu trenutka i sijekao čvor zle sudbine...
Daleko zvono je uranjalo u okrilje tišine…
Zatitrale su strune nebeske gitare, riffovi se rasuše užitkom podavanja titraju žudnje… sveta školjka izrodi miljenicu i darova nam ljubav u Zemlji jecaja… da čuva uzavrelo sjeme početka, da proklija cvijet svanuća i najavi uskrsnuće…
Bjelinom zaslona svjesti se prosulo poetično bezriječje istine, jeka vjetra u razvalinama prošlosti objavi oprost grijeha… osjetih slijevanje rastopljenog vremena, očutih uzburkanost krvi u kaležu sna, vidjeh dim nad žrtvenikom prohujale noći…
Na vječnoj vatri svitanja zapalih baklju i ponesoh je u mladi dan…
Dijana Jelčić
Oznake: stvaranje svijeta, porod Venere
|
