Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.
Tvoj glas je glas rapsoda sa trga sna, odgovorih ti.
Osluškivali smo melodiju i uranjali u vrijeme prije vremena, u magiju drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretakaše u tonove našeg trenutka.
Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje. Bacalo je sjenku na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se zgusnuše u zrno srca.
Na pučini sjaj mjesečine, u nama mijene osjećanja. Osjetih plimu nečeg novog, nečeg bezimenog kako nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove, uranja u zbilju.
Ti si znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima. Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila.
Uranjam u tkivo sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um. Ti mi šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, budiš usnule leptire u perivoju srca, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi. Srcem se bolje vidi šapuće mi Empirejska ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem
