Marketing
U ritmu tišine...
"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško."
(Svila) Alessandro Baricco.
(Svila) Alessandro Baricco.
Pročitala sam knjigu. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, nedotaknutih krajobraza, neobjašnjenih životnih pojavnosti. Daleki Japan, miris trešnjih cvjetova, trenuci postojanja u priči. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada…
Bijela glazba je nešto prokleto teško. Ipak zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke. U njihovom letu je ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile. Kao život. Kao radost.
Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme….zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… a pogled se kupa u bezimenom jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja, a prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira.
Vidim te... došao si tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Zlaćani suton se mješao s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama. Vratili se na početak priče.
Nad močvarom sjaj sunca i tonovi tišine. Zaplesali smo ritmom tišine.
Dijana Jelčić
filozofija djetinjstva
Post je objavljen 06.05.2017. u 07:37 sati.