Na oltaru sna...
"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh dobro poznatom osmjehu u mojim zrcalnim ćelijama.
"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.
"Einsteinov san traje u mojim mislima" rekoh
"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh moga djeda "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas boginje ljubavi koja te je pozvala na ovo daleko putovanje."
"Ali ja bih radije slijedila tebe. Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"
"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće i da osjetiš ljubav, tu čudesnu energiju koju si rođenjem dobila."
U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo.
"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."
"Što je vječnost?"
"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."
"Kako ću to spoznati?"
"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."
"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?" upitah djetinje nevino.
"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće....
Štivo je davno napisano i dugačko... moj misaoni dijalog sa dedom i moja razmišljanja o razlici između mikro i makrokozma... ako nekog zanima i želi odvojiti vrijeme za čitanje evo linka...
Ljubav na oltaru sna
završavam krajem priče o ljubavi na oltaru sna
"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."
"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života
Pomilovala me tajanstvena sila Svemira. Na nebu se zapalila tisuću i jedna želja odaslana sa vrata vremena. Zatitraše kristali noći u tišini. Osluhnuh titraje vremena. Suptilna tmina me obavila i oduzela mi onaj dio leda u koje upisah šifru zaborava. Rijeka je nestajala u delti vremena. Mjesec se smanjivao i nestajao u sjećanjima, tim nježnim čuvarima vrata vremena. Zakoračih u tišinu, prođoh pored čuvara vremena, zaustavih vrtloženje misli iza mirnog čela, zaustavih remećenje neusklađenosti sklada nemirnog mira u srcu. Odlomih komade leda, zgnječih ih u kristale zaborava i odbacih u tamu Svemira.
Hoće li mi donijeti dio tvojih nemira?
Hoće li u tišini pokušati odgonetnuti jednostavnu formulu moje duše?
Misterija vremena je jača. Nema odgovor. Dišem, osjećam izvorište ljepote, nemirno i prepuno sebe, slično mome srcu koje titra nemirnim ritmom mira. Tmina se pretače u tišinu.
Pred mojim nutarnjim očima se zakrivljuje velika lađa crkve, na oltaru se smanuju svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iizranja freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele.
Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima.
Dijana Jelčić
Na oltaru sna
Oznake: Michelangela, nastajanje svijeta, einsteinov san
|
