U ogoljeloj sebi...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
U onim danima,
kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo
zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane
punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde,
iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine
i daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.
U prostoru trenutka
sklad vrije moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.
U ogoljeloj sebi
slutim ritam
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.
Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
obićnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizont
vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.
Dijana Jelčić
U ogoljeloj sebiOznake: vrata srca se otvaraju iz nutra...
|
