Djelić moga sna...
Anka brazilijanka, davno pročitana knjiga Mate Lovraka, filmovana. sjećanja na djetinjstvo. I ja, iz ljubavi prema anđeoskom svijetu u kojem sam odrasla, prema kraljevstvu čarobnjaka, iz ljubavi prema vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutka djetinjstva napisah bajku. Uspoređivala sam naše legende sa svjetskim legendama u kojima vilenjaci i čarobnjaci nisu tek štovatelji drveća, izvora, stijena, nisu tek mitska šumska stvorenja i duhovi vatre, zraka, zemlje i vode. Oni su bili ujedno i liječnici, iscjelitelji, filozofi, astrolozi, čarobnjaci, vidovnjaci, pjesnici, glazbenici i učitelji.
Šaputala sam u snovima riječi pretvorene u staklene perle kojima sam se igrala i igrajući pisala pjesme, svoje istine, svoje snove. Iz tadašnjih zapisa je izrasla ova priča "Pjevaju vile slovinske" vile koje sam susretala slavenskim legendama.
Pjesma tek rođenom...
"Samo tebi, tek rođeni,
ove riječi, samo tebi
ova zastava između dva boja krvava.
Tebi pišem ovu pjesmu.
Samo tebi, tek rođeni,
pjevam odu o ljubavi
pružam ruke koje zora
tvog rođenja već obasjava.
Pristižem žuborom potoka bistrog
i brzacima rijeka,
skrivena u vjetru,
stopljena s njim sanjam
bogojavljanje u sebi.
Pogledaj moj san,
njime sloboda kormilari.
Na nebu se rađa sunce
i miruje u korijenu trava,
a mene čeka daleki put
i oblaci lutalice.
Vilinski ples u slavu tvog rođenja,
simfonija iznad mora
što moj san brani.
Ne lete samo ptice.
Gledam zemlju u letu,
nebo svira budnicu tebi tek rođenom,
ja čekam da san postane java.
Tebi pišem ovu pjesmu.
Samo tebi, tek rođeni,
pjevam odu o ljubavi
pružam ruke ka svitanju
koje zora tvog rođenja
već obasjava."
Podno planine u malenoj pećini se u svitanje rađa djete. Kralj plemena stoji pored koljevke i miluje čelo sina. Starac sjede brade, nevidljiv u jutarnjem povjetarcu, promatra koljevku i vile koje se spustiše da budu čuvarice djetetova sna.
"Kada krenu uz planinu, osvjetli im put." šapnu vjetar Zori, vili svitanja " ti budi dječakova sudbina jer se rodio u tvom carstvu."
Pleme sjedi na vrhu zadnje planine i sluša tišinu svojih tek začetih misli. Ljubav, energija kojoj još nisu imena dali, buja u njihovim srcima. Širina plavetnila zatvorena u ono što im oči vide izmišlja novu riječ. Beskonačnost se otvori pred njima nakon dalekog lutanja mračnim šumama i dolinama bez horizonta. Na početku puta su krenuli prema suncu vjerujući da će u njegovoj maglovitoj ljepoti pronaći trenutak smirenja. Planine su se smjenjivale, snjegovi su zatvarali prolaze i ostavljali tragove njihova umiranja. Sunce ih je čekalo tamo u plavim daljinama, iza sljedećeg vrha i oni su se ponovo spuštali, u dolinama čekali da okopne snjegovi. Stoljeća su se smjenivala, vrhovi ostajali za njima i novi se uzdizali. Činilo im se da su sve bliže suncu i da će ga na zadnjem vrhu i dotaknuti.
Podno planine se širila velika voda koja je doticala nebo. Sunce je, još uvijek daleko, sjalo drugačije i bilo nekako bliže.
"To je mjesto na koje nas je poslao starac sjede brade." reče kralj
"Ali mi nismo stigli do sunca." reče dječak velikih tamnih očiju
"Stigli smo na vrata njegova carstva." šapnu mu majka "kada se spustimo sa planine ono će nas zagrliti kao svoje podanike."
I pleme krenu ka velikoj vodi.
Dječak je zavolio uvalu u kojoj sagradiše dom. Postao je podanik sunca, jutrom bi pozdravljao njegovo izlaženje, a uvečer bi mu zaželio dobar san. Bio je prvi mali princ i živio je na planeti svoga sna nedotaknut strahom od nepoznatog.
U sunčanom dvorcu su vile bile čuvarice njegova sna...
Dijana Jelčić
Pjesma tek rođenom
Oznake: pjevaju vile slovinske
|
