Marketing
Kako sam naučila...
Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj je darovano ime prostor- vrijeme, koja ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum, nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.
No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati Gaussova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.
Ta pretpostavka je zainteresirala pisce, slikare, filozofe i mistike. Pružala je mogućnost maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije. Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost.
Početak 20-og stoljeća je, znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentnog raja.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u slikarstvu. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje.
Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva ljudskoj spoznaji sebe u sebi i kozmosu.
dijana jelčić...
dinajina sjećanja, 12. 09. 2008.
No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati Gaussova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.
Ta pretpostavka je zainteresirala pisce, slikare, filozofe i mistike. Pružala je mogućnost maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije. Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost.
Početak 20-og stoljeća je, znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentnog raja.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u slikarstvu. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje.
Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva ljudskoj spoznaji sebe u sebi i kozmosu.
dijana jelčić...
dinajina sjećanja, 12. 09. 2008.
Misterija vremena
Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj. Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim nutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.
"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."
Gluho kolo
Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.
Potražih u kartama duše moju Arkadiu.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama tvog kozma. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu. " šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak "Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom kvantnom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Misaono ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Tradicija nije uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste tonove i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora.
Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa nutarnje veselje. Napetosti nestaju, prešla sam granice saznanja, ušla u svijet nastajanja. Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u ocean postojanja. Osjećam plimu i oseku. Slutim slijevanje ponornica u deltu i njihov povratak izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje.
U zrcalnim neuronima vidim gluho kolo ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom. Osjećam ritam srca, načelo mog vremena.
Dijana Jelić
Kako sam naučila osjećati trenutak i naslućivati četvrtu dimenziju
Post je objavljen 13.05.2017. u 07:47 sati.