Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala.
Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.
Zalječene boli?
Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?
Da, znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja,
da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan.
Slobodan čovjek drži glavu među kopljima vječne svjetlosti.
Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za kroniku onih što slijede.
Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela slušati.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.
To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba
kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Da, tada više nije važno hoće li sljedeći doći, ni ono uvijek nepoznato sutra nije važno, ni smjena dana i noći, ni smjena godišnjih doba više nije važna. Desetljeća, stoljeća, tisućljeća, eoni sve je skupljeno u tom trenutku sreće na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi.
Taj trenutak u meni još uvijek traje, čuvam ga i branim kao sakrament i
danas doista vjerujem
Sretan čovjek ima lijepa sjećanja, ali nema prošlosti, a budućnost?
O budućnosti ću razmišljati tek sutra !
Dijana Jelčić
i sjetih se ove pjeme...
i ovog davnog teksta... da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... živimo je...
