U kamenom gradu...
Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno- povijesnih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.
Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...
Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.
Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.
Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.
Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.
Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.
Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.
Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.
Kamenje je zaokružilo
svjetlost.
Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.
Bili smo u kamenom gradu, a onda se spustili u dolinu stećaka, u svijet kamenih spavača, u Radimlju... tišina… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… osluškujemo razotkrivanje tajne… ti i ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet neizrecivosti… ispred nas je svijet neizgovorljivosti… univerzum svjetla i sna… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar
Čujem zov daljina… iz srca prostora izvire vrijeme... uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…
Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na obzoru... šapnuo je
Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će tada postati vječnost ...
Ne dozvoljavamo nikome da nam zamuti izvor svijesti… iz te tajnovite vrulje izvire svjetlost koja obasjava pučinu oceana i okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se
odlučujemo za ljubav…
Sve drugo se događa samo od sebe…
Dijana Jelčić
hvala @Annabony i @Sve ostalo su priče što su me prisjetile na ovo moje davno napisano...Oznake: Daorson, Radimlja, sjećanja
|
