Crno- bijeli slijed odrastanja...
Moja mama iz vremena njenog rada u dramskom kazalištu Gavella
Poklonili su mi ime i boginju lova i Mjeseca. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendana i voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.
Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.
Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.
Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.
Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti... pisala sam pjesme... dogodila se i prva promocija... sjećam se Lapidarija, jutra poezije i moga uzbuđenja... osamnaest crvenih ruža je iznjedreno pod svjetla dnevne svjetlosti...
davna 1986 - a godina... poezija, prijatelji i ja... a ljubav?... dogodila se i ona...
bili smo na vrhu svijeta... sretni...
Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života.
Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.
Dijana Jelčić...
Zbirke pjesama "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986.
"Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987. Dijana Starčević
poglavlje; "Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim"
hvala ti draga što si me pozvala... nastavite od @Lastavice započetu igru crno bijelih fotograija... pozivam blogera @Sjedokosi
i blogericu @mecabgOznake: crno bijele fotograije, sjećanja
|
