Kod mame na kavi...
... Probudilo me tmurno jutro nad Zagrebom... bila kod mame na kavi... prolutale obiteljskim fotoalbumom... prisjećale se sretnih trenutaka...
Bile smo u vremenu bez vrata, u prostoru bez zidova, u beskraju zavijutka, u tvrđi vjerovanja, u spletu snovitosti.
Iza nas proljeća, suma sretnih godina, svijet iza zrcala zbilje, galerija uspomena i odeon tišine.
jedna davna zima, deda i ja na ulazu u Maksimir...
jedno davno ljeto... pred ulazom u Maksimir... lutka se zvala Bella...
mama kao Antigona u Gavelli
mama i ja davne 1986 pred Gradskom kavanom...
bili smo na vrhu svijeta
u ozračju plavoga
slavili sedam godina braka
prisjećanje na zauvijek otišle... moji praroditelji...
zauvijek zaspala teta Zlata i ja na humku praroditelja
moja prerano otišla prijateljica
Lica onih koji više nisu među nama su ostala ovjekovječena fotografijama i zauvijek oslikana u galeriji naših sjećanja.
Dijana JelčićOznake: fotoalbum, sjećanja
|
