dinajina sjećanja

petak, 21.10.2016.

Ukoričen san...




Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.

Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može. Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog. Ona je ovom zbirkom ukoričila svoj san.

U Zagrebu, 14. veljače 2014. Enes Kišević






Jednostavno ljubav.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007... zbirka prozno- poetskih tekstova.





fotka snimljena krajem listopada 2014 u knjižnici u Županji... naš vječni dijalog... jednostavno ljubav i hvala pjesniku koji je obilježio našu mladost... vjerovali smo mu... jer poezijom se izriće ono inače neizgovorljivo... i hvala Enesu, svjedoku mojih previranja, onog vremena koje nazivam olujom ruža i početka naših početaka prije ovoga ovdje i ovoga sada...
i hvala vama blogoprijatelji što čitate moje štivo... usrećujete me... :) .




Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim, Carl Sandberg

- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

Igra za sanjare...




Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama, postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje, a ljubav ne traži ništa.
Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjište
"il mala acetilenska lampa zelenog sjaja...

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja-
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje-a ljubav ne traži ništa...

Carl Sandberg







Promatram mađioničara i njegov šešir,
sav u crnom iluzionist, njegove ruke
kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare,
iluzija oslikana na zaslonu svjesti,
Pigmalionov učinak utkan u san.

Kako dolazi ljubav?
Pomaže li
vještina na kartama
ili igra kockicama,
govorljivost ili dobar utisak?

Što uopće pomaže da se dvoje sretnu? Može li se govoriti o pomoći kada se dvoje sretnu?

Zaboravimo sve što drugi govore,
zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi.

Tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina.

Ljubav dolazi iznutra,
kada srce promjeni ritam,
kada zadrhte ruke,
kada otkažu noge.

Ljubav je med na usnama,
trag soli na tijelu,
uzburkano i mirno more
tihi ocean pun kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

Sve zajedno
uz titraje svijeća i miris ruža
ljubav daje i uzima,
ljubav su uspomene,
sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplačeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica...

Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u carpaccio svitanju,
u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,
u buketu poljskog cvijeća,
u zagrljaju, u poljupcu
koji ostavlja snove na usnama.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

Kao nepozvani gost na slavlju osjetila,
kao svitanje u kojem počinje san,
kao tračak sunca u plavičastoj magli,
kao zlaćani oblak nad planinom svijesti,
oblak koji se uvlači
u korake, u dlanove, u lice, oči.

Samo iznutra se sanja i
ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.


Dijana Jelčić


Oznake: Carl Sandberg, iluzija, ljubav

- 07:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>