Volim dan u kojem se budim...
...Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života...
Aboli bibelot,
kao razbijena igračka
odbačena sjećanja,
izgubljena u pukotini zaborava,
nestala u bujici Lette,
u metafori napuklina,
u pjesku vremena.
Čujem zov ptice rugalice,
dotiće me milosnica uma,
zaustavlja misli na delti,
ne dozvoljava umiranje
rijeke osjećanja.
Prolazim kroz
tjesnac vremena,
kroz pješčanik uspomena
ulazim u grad sanjajućih knjiga.
Ćutim potres nutrine,
bljesak vječnost,
savršenost početka,
lux primus,
u napuklini vremena
uzbibanost ljepote.
Iz savršene pukotine sjećanja
skupljam krhotine vremena,
a sačuvana razbijena igračka
me vraća u vrijeme
djetinjih vjerovanja.
Volim dan u kojem se budim,
volim misli i sjećanja,
osjećam,
srce diše sadašnjim
trenutkom.
Dijana Jelčić
slika... Ivan Rabuzin
Oznake: razbijena igračka, sjećanja, moć sadašnjeg trenutka
|
