Dijalog...
Poslije ljepote Slavonije probudila su se sjećanja. Sjetih se naših davnih putovanja i Zdenkove knjige... Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem njegove ispovjesti... divno je djeliti život sa umjetnikom... usrećuje...
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala...
«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika... ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi.
Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.
Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.
"San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa."
Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube. Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj. Biti dobija drugo značenje.»
«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».
«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».
« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa...Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža...Gral je ruža...Tvoja ruža...»
Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin. Ona podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:
«Je suis au ciel»...»Je suis au ciel»....»Le ciel est Ardeche»... «
U nebu sam...U nebu sam... Nebo je Ardeche...
Bili smo u Ardecheu, ljepota juga Francuske je ostavila traga u našem pamćenju... Zaustavljeni u zjenici vremena u mislima se vraćamo na izvorište naših nadahnuća... Stvarno je divno dijeliti život sa umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi... on, moj največi i "najokrutniji" kritičar je moje štivo utkao u svoju knjigu... hvala mu...
Vrata vremenaOznake: Sponzoruša u Parizu, zdenko Jelčić, sjećanja
|
