Trg cvijeća...
Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi. Okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana stvarali smo nove svjetove. .
Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu.
Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora,
Revolucija cvijeća, naš cvjetni plac i naša dolazeća poetska proljeća, susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža.
Mi i grupa iz "Blata", Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.
Trg cvijeća
1986- e godine zavoljeh sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, bogova i muza, vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki, zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Mi ponovo na trgu cvijeća.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote.
U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti, ikona nad oltarom trenutka, mjenja se, širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja poetskih dijaloga, ritmom srca skladam oratorij ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do svetih istina.
Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja, punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima. Još uvijek neumorni u traganju nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci.
Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se bijeli svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.
Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.
Dijana Jelčić
eto nas opet na cvjetnom placu... bio je dan narcisa.
Oznake: umijeće vremena, trg cvijeća, sjećanja
|
