Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav. Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti... djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti. Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života... nesalomljiva energija utkana u ženskost... odsjaj tri lica koja traže istinu.
Laura Klapka, Dijana Jelčić, Hanna Klapka, Zdenko Jelčić
Režija: Zdravko Odorčić
U suradnji s Teatrom Erato Mala dvorana KIC-a,
21. 11. 2015, u 18 sati, noć kazališta
Moja ispovjest...
Bila sam Eremit u pustinji svijesti, na izvoru vode, žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara koji me je vodio kroz nanose vihora sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja. Osjećaje pretakala u pjesme neznajući da na taj način vodim dijalog sa nutrinom.
Ako si pronašao tišinu zrelosti, ako si posadio čemprese u dolinama gdje su rasli naši nemiri i krenuo meni nepoznatom stazom neke nove sreće, tvoje sreće, tvoja sreća će biti obala mojih snova, a moja ljubav sunce nad čempresima, toplina uspomena. Ako si drugačiji od mene nemoj se više okretati, moje ruke su još uvijek ispružene, mogle bi biti kočnica tvojim željama.
Govorila sam jezikom duše dok je srce krvarilo tugom. Vrijeme je otkucavalo, na nekom skrivenom tornju, zaborav. Olovno nebo je sakrilo ljepotu i azurne uspomene, vjetar je skupljao sve prošla ljeta u urnu ljubavi i sakrio je u bjelini snijega da sanja svoj vječni san. Znali smo, kada odzvoni svanuće i procvijetaju kukurjeci nitko se više neće sjećati satova samoće i iščezlog cvijeća.
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga. U njegovim očima odraz mog lica .
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima." šapnuh sneno.
"Ona je misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."
Ljubav je uistinu najvjernija zvijezda vodilja ka samospoznaji.
Još uvijek se sjećam kraja potopa, trenutka kada izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."
Živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
