Kolodvor zbogom...
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad prozorom.
Velika srebrna lopta
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tminu zaborava.
Dijana Jelčić
Koncertno izvođenje drame, riječi su titrale u zraku, riječi odlazaka i dolazaka... sinoć smo bili u carstvu glumačkog izričaja... poezijom se izgovara ono inače neizgovorljivo... u toj bujici ljepote osjetih kovitlac u misaonom režnju... slijevanje misli u osjećaj koji zovemo ljubav prema pisanoj riječi...
«Oproštaj razdire srce», reče Rimbaud. Ne povratak, koji putnik potiskuje, ne povratak nego odlazak.
Grozničavog srca, s torbom na ramenu, čekamo s pogledom na tablu s odlascima, na kojoj se lupkajući mjenjaju letvice voznog reda.
Uzbuđeni ljudi promiču u žurbi, žene s djecom, s novinama, s mačkama i koferima na kotačima, preglasne grupe mladeži, zalutali, izgubljeni, napete familije, fantomi iz cijelog svijeta, obojeni, luđaci koji pričaju sami sa sobom.
Mjesto ponovnih viđenja i rastanaka,mjesto bolnih priča,smušenih odluka, pobjedničkih odlazaka, mjesto svih patnji, svih pitanja i svih nadanja,mjesto toplih suza, isprepletenih ruku i žestokih obećanja,mjesto posljednjih osmjeha, riječi koje se ne zaboravljaju i poljubaca koji se daju za cijeli život, - kolodvor:on igra glavu ulogu, on zna i on nas uči.
Glavni kolodvor: «Startno mjesto želja , poticajno mjesto nemira».
Ovaj tekst se može čitati na tri različite razine: Scene, prelazne scene i slike.
SCENE:
One prikazuju kratke životne odsječke koji se odigravaju na rastancima,na odlascima. Skupocjeni trenutci koje prekida neminovni odlazak vlaka. One pričaju i o onima koji na kolodvoru žive:čistačice, lutalice, izgubljene...
Sve one imaju naslove:»Mali lupež»,»Zaboravljena slika»,»Priroda»....Ličnosti kadkad imaju imena, kadkad ne. Tad se zovu otac,majka,kćer, on, ona,dijete...
PRELAZNE SCENE:
Su mali mostovi koji nam omogućuju da lakše pređemo iz jene scene u drugu.Pomažu gledaocu da se koncentrira , a glumcu da pređe u drugi lik.One nemaju imena, jer se radi o anonimcima na kolodvoru. Povratnici koji žure kući, oni koji ne znaju kud bi sa sobom, bezimeni prolaznici, klošari koji stanuju na kolodvoru, majčinskom trbuhu grada.
SLIKE:
To su prijedlozi iz kojih nastaju nove scene koje upućuju redatelja da je kolodvor mjesto irealnog i snova.
MALE ŽUTE ZVIJEZDE
Ovdje na ovaj kolodvor s ledenim
podom došli su neshvaćajući.
Ovdje su čekali nepitajući.
U vrijeme malih žutih zvijezda.
Primali su udarce bez riječi.
Pognuli glavu pod lavežom i uvredama bez pogovora.
Nisu znali gdje bi okrenuli pogled, bili su kao goli.
S malom žutom zvjezdicom na reveru.
Otišli su ne okrenuvši se.
Nitko nije došao da se od njih oprosti.
Nitko iz plemena nije pokušao da pobjegne,
Iz onog plemena koje je suhih nogu prešlo preko mora.
Jedan iz gomile,mlad, tako mlad
Koji je u rukama nosio loše zavezan paket
Baci taj loše svezani paket na peron
Ženi, koja je stajala i drhteći gledala,
Čopor malih žutih zvijezda.
Taj paket sam bila ja.
Svi su nestali.Svi koji su bili moji i svi ostali,
o kojima ne znam ništa.
Posljednja slika ove gostoljubive zemlje
bio je ledeni pod ovog kolodvora.
Ušli su u vagone.
Vlak je pravio oblake od toplog dima
I odnio ih u daljinu, gdje će uskoro, uskoro
Od njih ostati samo topli dim.
To bješe vrijeme malih žutih zvijezda.
Mladić,okrenut leđima,čeka s buketom ruža i kada ona koju je čekao ne dođe...okreće se i lagano odlazi. Lice ostaje skriveno.
Jedna žena prolazi, kofer joj se otvara i haljine i rublje se prospe po podu. Posramljena brzo sprema intimne stvari , ali kad hoće zatvoriti kofer vidi da je brava pokvarena. Uzima kofer pod ruku i užurbano odlazi.
Prolazi čovjek iz kofera mu viri pojas, kravata i noga od pidžame.
Prolazi žena gurajući dječja kolica.Djete plače. Žena ubrza i trčeći odlazi.
Sa plafona se počnu spuštati grozdovi kofera.
Jedan mladić prolazi natovaren sa koferom,zavežljajem,ruksakom,velikom kutijom i kavezom za mačke.
Jedan čovjek vuče zakačeno jedan za drugoga pet kofera na kotačima. Zadnji je velik kao paket šibica.
Jedan čovjek udari u nešto i izgubi ravnotežu , vesla po zraku rukama da bi ostao stajati. Ne shvata što mu se desilo. Ide nazad. Ne može naći za šta je zapeo. Ljutito udara nogom u mjesto na kojem je posrnuo.
K R A J
Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zgusnuti pejsaži koji se prelijevaju bojama pamćenja.
Točna je nježnost pamćenja!Oznake: Koncertno izvođenje drame, čitanje poezije
|
