Vrata zatišja...
Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita, neopipljiva,
oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled
nebo puno želja.
U ekliptici sna mjesec
pun srebrenog sjaja
toploga zlata
i sjećanja.
Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori
i pisma.
Ti, to je ljubav, ali nije život.
Kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose,
palio vatru
za zaleđeno srce.
U igri s ljubavi
uložili smo mnogo,
izgubili sve,
dobili život.
Na stolu leže ruke
iz nedovršenih zagrljaja
dlanovi puni nedavnih dodira.
Vani se netko smije
grohotno i zlobno.
Željena tišina puca,
mrvi vjerovanja,
razbija toplinu.
U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju,
devetu,
rođenu u gluhoći osjetila.
Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.
Možda ćemo tada šapnuti
sebi, nama
univerzumu...
Mi nismo uzaludno živjeli,
poezija uspomena
daruje snovitost
zbilji.
Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1987.
Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim" 2014
Oznake: Vrata zatišja, Mostovi pod kojima se budim
|
