Budimo se...
Možemo li
izdržati muk,
ubitačnu tišinu
vremena,
nesnosnu nijemost
istine,
okrutnost blizine,
netalasanje,
entropiju prostora,
život
bez pomaka?
Promatram
jedno veliko ništa,
usahli cvijet
na obzoru vječnosti,
tajac bolne praznine,
silhuetu starice
u maglovitom jutrenju
tek načetog dana.
Ples sjena
na zidu kuće,
kolona zaboravljenih
na asfaltu velegrada,
konteneri,
zgaženo vjerovanje
i umorna djeca
otrgnuta
iz tople postelje.
I nebo plače,
revolucija oblaka,
na barikadi trenutka
vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost
čulima budnosti.
Nutarnja gluhoća,
slijepilo moćnika,
urlik laži trga
opnu sna.
Budimo se
dotaknuti strahom
zbilje,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.
Nad žrtvenikom
jeca uspomena.
Klečimo ponizno
na oltaru zbilje,
nemoćni,
prevareni,
kažnjeni
jer smo vjerovali
u Fibonacciev slijed
događanja ljepote.
Stojimo,
bez pomaka,
ukotvljeni u
nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.
Na obrubu mladog dana
iluzija,
dašak sna
i tajac u očima.
Ljubav stoluje
u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine
i
ne dozvoljava Haronu
pristajanje na obalu
nadanja.
Dum spiro spero!
Dijana Jelčić... nastajuća zbirka "Buket godina"
slika... Jasna MarcelićOznake: nada, ljubav, vjerovanje
|
