Govor tijela...
"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery
Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.
Volim zvukove dana,
pjesmu ptica,
huk breza,
muk cvijeća,
šutnju mirisa.
Volim budnost života,
tvoju blizinu,
i dijalog naših tijela.
Osmijehom mi odaješ
tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu
tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje ka zvjezdama.
Zagrljajem tihuješ
jezikoslovlje ljubavi,
bezriječno postojanje
njenog svejezičja.
Tijelo je hermenaut,
prevodioc i tumač
osjećanja.
Koža razumije,
sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima
uspavljuju i bude svijest.
Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja,
tajne obrisanih suza.
Na rondou zabluda,
na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije
i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne
pjesništva,
postaje tvorac jezika
nutanje tišine.
Sjene naših pokreta
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
novim obličjem tjelesne poetike,
bezriječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,
nježnošću,
žudnjom,
premošćuju
provalije neshvaćanja,
nesporazuma,
ponore tuga.
Na licu sreća,
raskošna ljepota,
neizrecivost
jezika ljubavi.
Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... KULTura sNOVA, Zagreb, 2014
Oznake: Rodin, poljubac, govor tijela...
|
