Ovo me usrećilo...
Izvedena poetska drama "Ako sutra nikad ne dođe..."
Written by Akademija-Art on 03 Listopad 2015.
Žensko pismo, nova osjećajnost i žanrovska graničnost u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikad ne dođe... autorica Dijane Jelčić, Laure Klapka i Hanne Klapka
Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav. Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti... djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti. Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života... nesalomljiva energija utkana u ženskost... odsjaj tri lica koja traže istinu.
Izveli: Laura Klapka, Dijana Jelčić, Hanna Klapka, Zdenko Jelčić
Režija: Zdravko Odorčić
U suradnji s Teatrom Erato
Mala dvorana KIC-a, 02. listopada u 19 sati
Tradicionalno razumijevanje književnosti kao „lijepe književnosti" insistiralo je na trijadnom sistemu književnih rodova s podjelom na epiku, liriku i dramatiku. Ovakvo shvatanje književnosti, zasnovane na nepromjenjivim vrijednostima ljepote, istine i uzvišenog, podijeljeno na književnost i zabavnu literaturu za razliku od naučne i stručne literature, uskratilo je mnoga znanja o mnogim mješovitim književnim oblicima.
U tom smislu drama Ako sutra nikada ne dođe predstavlja potpuni postmoderni izazov. Naime, već u samom žanrovskom smislu ona nije klasična drama, već je riječ o poetskoj drami, ali i o stiho-drami, odnosno, najpreciznije rečeno, o stiho-poetskoj drami s nizom postmodernih obilježja nove osjećajnosti, ali i sa vrlo upečatljivim „tradicionalnim" tj. univerzalnim vrijednostima upravo ljepote, istine i uzvišenog. I to kroz analiziranje prirode, svrhe, uloge i općeg bitka ljubavi, tog neicrpnog motiva književnosti od njenog postanka, što je ujedno i osnovna tematska okosnica ovog nadasve jedinstvenog stiho-poetskog književnog oblika, u kojem se, pored poezije i drame, postmodernog i tradicionalnog, susreću i briljantni esejistički tragovi pristupa književnom djelu.
Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija" – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.
Upravo takva početna kosmička precepcija ljubavi pratit će gotovo sva Dijanina promišljanja o ljubavi, gdje se ljubav prije svega daje, ako se uopće i uzima, jer takav metafizički fenomen svojim postojanjem i ljepotom može i mora biti dovoljan sam sebi, pa i ako nije uzvraćen, da bi tek kao takav, potpuno neovisan i slobodan, bio opći smisao življenja i sveopćeg prožimanja.
dio recenzije mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić
Ako sutra nikada ne dođe
|
