Na prozoru gugutka...
POSLIJE OVOG POTOPA
Poslije ovog potopa
voljela bih da se još jedanput
spasi golubica
i niko osim golubice
Bila bih se utopila u tom moru!
da ona poletjela nije,
da nije u posljednjem trenutku
donijela list.
Ingeborg Bachmann
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade. Pučina, obala oceana, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca, u njegovim očima odraz mog lica.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, iz sedefa vizija lijepe nagosti, muk svjetlosti i njegov glas.
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vizija Kohinora, bezglasijem bijele svijetlosti, kruni trenutak.
Umrežena u tkivo sanjivosti pokušavam pronaći vrata svijetlosti, osjetiti njenu nevidljivost kojom mi daruje vidljivost.
Netko nevidljiv je podignuo zavjesu tmine. Sunčanik je objavio zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje, zvuk dolazi niotkuda, možda iz tišine.
Ćutim kako se pijesak vremena slijeva mojim licem
i zaobilazi tragove njegovih usana, uramljuje ih kao pečate proživljenog života.
Srce odbrojava trenutke robovanja nježnom moćniku njegova svijeta,
sretno se igra s kristalima krvi u kojima se krije samo jedna slika,
signirana rukopisom svijetlosti... nutarnje.
Budim se... na prozoru gugutka...
Dijana Jelčić
Oznake: Ingeborg Bachmann, potop, bijela golubica
|
